• Naslovnica
  • Facebook
  • Kontakt
  • Marketing
  • Kako naše škole proizvode nepismene učenike?

    Nije tajna to da u našem sustavu obrazovanja već desetljećima mnogo toga nije kako treba. Potvrđuju to i rezultati PISA testova koji pokazuju da su naši mladi ispodprosječni u matematičkoj, čitalačkoj i prirodoslovnoj pismenosti, a slično se može zaključiti i na temelju tradicionalnog straha naših maturanata od prirodnih i tehničkih fakulteta

    Objavljeno: 24.09.2014., 10.58h

    U tom kontekstu, osobito kada je riječ o prirodoznanstvenim predmetima poput matematike, fizike, kemije i biologije, često se mogu čuti kritike u kojima se upozorava na previše bubanja i na preopterećenje nepotrebnom faktografijom s jedne strane te na nedovoljan rad na razumijevanju biti, odnosno znanstvene metode s druge.

    Reforme u školstvu, osobito novi kurikulum, trebale bi riješiti ovaj problem; barem se tako najavljuje. No mi smo od stručnjaka pokušali doznati što temeljno nije dobro u poučavanju znanosti u našim školama te što treba postići.

    Učenje znanstvene metode učenje je razmišljanja

    Tajnik udruge Nastavnici organizirano Dalibor Perković, srednjoškolski profesor fizike iz Zagreba, smatra da je problem s bubanjem činjenica to što se naučena faktografija, ako se redovno ne koristi, brzo zaboravlja, što nije slučaj s učenjem ‘metode’ i ‘razmišljanja’.

    ‘Danas kada preko interneta u nekoliko sekundi možete dobiti koju god informaciju želite, besmisleno je stavljati naglasak na učenje faktografije. Ono što nedostaje u školstvu jest naučiti djecu što da rade s tim podacima, kako da ih interpretiraju i obrađuju. No ovdje treba biti oprezan: treba reći da ‘ne valja stavljati naglasak na učenje faktografije’, ali to ne znači da bi bilo dobro ‘ukinuti ili drastično smanjiti učenje faktografije’. Neke stvari ipak treba naučiti, pa i napamet, kako bi u učenju metode ili obrade podataka, najjednostavnije rečeno, učenici imali podatke s kojima mogu baratati. Ako ništa ne naučite, nemate što obrađivati’, rekao je Perković.

    No ističe da je problem u tome što je u našim školama dominantan aspekt bubanja.

    ‘On se ponekad uspješno upakira u nešto drugo, ali ostaje činjenica da se u hrvatskim školama savladava ‘gradivo’, a ne ‘uči’, još manje ‘uči raditi”, dodaje.

    Sličnog mišljenja je i dr. sc. Boris Jokić iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja, prema kojem je jedan od glavnih nedostataka hrvatskog obrazovanja upravo manjak razvijanja i usvajanja znanstvene metode.

    ‘Ona je važna ne samo radi obrazovanja budućih znanstvenika, već još više radi razvoja znanstvenog razmišljanja cjelokupne populacije. Gotovo sve razvijene zemlje inzistiraju na iskustvenom učenju, učenju otkrićem i eksperimentiranjem kao važnim elementima razvoja mladih ljudi, kao i razvoja njihovog pozitivnog stava prema znanosti’, kaže Jokić.

    Prema Perkoviću, nedostatak učenja i razumijevanja znanstvene metode vodi u nesposobnost prilagodbe suvremenoj i dinamičnoj civilizaciji u kojoj se sa svih strana nude informacije, od kojih su mnoge netočne, te u manjak fleksibilnosti u životu i poslu, što u društvu koje se brzo mijenja ne može biti ništa drugo nego katastrofa.

    Jokić je uvjeren da bi inzistiranje na razumijevanju pozitivno djelovalo na stavove učenika jer su spomenute metode učenja bliže svakodnevnom iskustvu djece.

    ‘One bi i dugoročno bile pozitivne jer, premda ljudi ne razmišljaju i ne donose odluke isključivo koristeći znanstveni pristup, važno je vrlo rano predstaviti učenicima osnove postavljanja ciljeva, hipoteza, variranja i donošenja zaključaka. Svjetska iskustva pokazuju da djeca navedeno vrlo lako transferiraju u druge životne situacije te racionalnije donose odluke’, kaže Jokić.

    Zapreka je potpuna nacionalna nebriga za obrazovanje

    Perković smatra da je glavna zapreka ovakvom sustavu obrazovanja potpuna nebriga cjelokupne nacije za obrazovanje. Nebriga vlasti, ističe, tu je samo posljedica, što, naravno, ne amnestira Vladu i Ministarstvo od njihovog značajnog dijela odgovornosti.

    ‘Školski sustav trenutno ne funkcionira ni u jednom svom aspektu. To što vidimo da se kotačići vrte, da se nešto radi, ne znači funkcionalnost. Jednostavno, energija se troši, a rad se ne obavlja. Zapreke organiziranju nastave onako kako treba su manjak svega – i prostora i vremena i organizacijskih i materijalnih pretpostavki, a u velikom broju slučajeva i kvalificiranih nastavnika’, kaže Perković.

    Ideje prema kojima bi u prirodoznanstvene predmete trebalo uvesti više praktičnog rada i eksperimenata poput poznatih ‘znanstvenih projekata’ u zapadnim zemljama Jokić snažno podržava.

    ‘Zaista je potrebno uvesti što više praktičnog rada u hrvatsko obrazovanje. U obrazovanju za vrijeme socijalizma, štogod tko mislio o njemu, barem ste jednom tijekom školovanja zašili gumb, zabili čavao ili skuhali jaje. Analizirajući današnje obrazovanje, jasno je da nema praktičnog elementa’, kaže naš stručnjak.

    Treba li nam objedinjavanje predmeta u ‘znanost’?

    I Jokić i Perković slažu se da bi u prirodoznanstvene predmete trebalo unijeti više interdisciplinarnosti. To se, kažu, može provesti objedinjavanjem u predmet ‘znanost’, no ne nužno.

    ‘Nama ne treba ‘smanjenje broja predmeta’, što je koncept nastao iz zastarjele koncepcije školovanja po kojoj je nastava podijeljena u ladice koje jedna s drugom nemaju veze. Svaka reorganizacija se pritom svodi na premještanje ili ukidanje ladica. Ono što nama treba jest reforma sustava ladica u nešto što će više izgledati kao otvorena, povezana polica’, kaže Perković.

    Jokić je uvjeren da je moguće imati dobro znanstveno obrazovanje i kroz jedan predmet i kroz više njih. No ističe da je niska povezanost predmeta u hrvatskom obrazovanju te da je vrlo upitno doživljavaju li učenici znanost kao cjelinu.

    ‘Moja istraživanja ukazuju na to da se njihov doživljaj poučavanja prirodnih znanosti može opisati kao načelno pozitivan, ali bez iskrenog interesa i posvećenosti. Također mislim da bi se znanost trebala poučavati od prvog razreda osnovne škole’, kaže Jokić.

    Naši učenici ne uče previše, naprotiv!

    Obojica stručnjaka također se slažu da je pretjerana histerija koja se diže oko navodne preopterećenosti naših učenika gradivom; kažu – u inozemstvu se još mnogo više uči.

    ‘Ono po čemu se dobre škole u inozemstvu razlikuju od hrvatskih jest to da ima puno više samostalnog učeničkog rada; u društvenim znanostima pišu se eseji i analize, a u prirodnima se izvode znanstveni projekti. Međutim kod nas su, čak i u najboljim i najnaprednijim školama, predavanje ex catedra i ispitivanje naučenog okosnica sustava’, upozorava Perković.

    Jokić kaže da su hrvatski učenici opterećeni samo zato što su uglavnom suočeni s jednim oblikom kognitivne aktivnosti, a to je pamćenje napamet i reprodukcija temeljena na činjenicama i faktografskom znanju.

    ‘Oni mogu puno više nego što to javnost misli, ali ih treba dovesti u situaciju da to što mogu izraze i primijene. Nadam se da će promjene najavljene Strategijom obrazovanja ići smjerom uvođenja znanosti od prvog razreda osnovne škole i razvijanjem različitih sposobnosti učenika’, zaključio je Jokić.

    Izvor: jutarnji.hr

    Ključne riječi
    ,
    Slušajte nas: Windows Media PlayerWinamp